raj-i-pakao-u-pravoslavlju

Da li ima raja i pakla u pravoslavlju?

Dosta nedoumica je izazvao intervju u kome sam pomenuo da u pravoslavlju nema raja i pakla već da su to osmislili rimokatolici kako bi kontrolisali vernike. Mislim da je potrebno da bolje objasnim ovu situaciju jer su ljudi često zbunjeni raznom literaturom.

Prvo da kažem da sam ja moja shvatanja oslonio na proučavanje dela Svetog Save i oca Save Romanidesa, kao i da sam ovo pitanje postavio nekolicini istaknutih teologa. Otac Romanides je u svojim knjigama došao do zaključka da je originalno pravoslavlje ustvari jedna vrsta terapije za dušu i telo pojedinca, koja uz proučavanje pravoslavne mudrosti teži postizanju harmonije pre svega u svojoj duši, zatim u porodici i široj zajednici.

Ljudi danas nisu svesni uticaja koje je rimokatolička crkva izvršila na pravoslavlje u nekoliko navrata. Recimo osvajanjem Carigrada rimokatolička ideja o raju i paklu je dospela među narod Romejskog carstva (Vizantije) i tokom par vekova uticaja jezuita dospela je u naše knjige i dogmu. Tako danas imamo svakojaka tumačenja, a poznato je da unutar naše crkve postoje vladike koje se zalažu za ekumenizam (pomirenje naše i rimokatoličke crkve) i da nastoje da izmene neke naše običaje i tumačenja.

Kad god neko pomene da ćete nakon smrti ići u raj ili u pakao, to je jednostavno glupost. To su izmislili rimokatolici u srednjem veku kako bi držali pokornim narod bivših pravoslavnih provincija. Tada su nastale i ostale izmišljotine o čistilištu, strašnom sudu i đavolu i izrazi tipa: ”muči se za života, a uživaćeš u raju”.

U pravoslavlju raj i pakao su ovde i sada u vašem srcu, a ne nakon smrti.

U pravoslavlju se često koriste izrazi ”raj”, ”pakao” i ”đavo” ali u figurativnom smislu. Tako se kaže da će onaj koji je spoznao Boga za vreme života čak i na samrti biti u raju. A onaj ko ne zna za Boga će na samrti biti u paklu. Misli se pre svega na sam momenat umiranja jer će ga smrt zaustaviti u sred poslova, planova i u tom momentu čovek će shvatiti da nije pripremljen za umiranje i poslednje osećanje će mu biti duboki očaj.

Čovek koji zna za Boga zna da nije sve do njega, zna da postoji viša sila i on se trudi da živi u skladu sa sobom, svojim željama i mogućnostima i tom višnjom silom. Za takvog čoveka kažemo da se spasao jer je manje rastrzan svojim ambicijama.

Čovek koji ne zna za Boga često veruje da je sve stvar njegove volje, truda, para, veza, slave i onda kada pogleda u oči smrti ili bolesti shvati da su mu proračuni bili potpuno pogrešni.

Dakle zato se kaže da će onaj ko zna za Boga i na samrti biti u raju, a onaj ko ne zna za Boga on će na samrti biti u paklu. Dakle misli se o ovde i sada, u svom srcu, u trenutku pred smrt a ne posle smrti.

Da li postoji raj i pakao posle smrti?

U jednom komentaru jedna devojka mi reče ”Niste u pravu, pakao postoji ruski naučnici su snimili glasove iz pakla na dubini od 4 km i čuju se ljudski krici…”. Samo ću reći na ovo da je jezivo kada se vera koristi na internetu za dobijanje klikova i za plašenje ljudi, a ne za razvoj njihove duhovnosti.

Zašto bi postojao pakao? Sigurno znate da postoji starozavetni osvetoljubivi Bog koji je govorio ”oko za oko i zub za zub” i novozavetni Bog ljubavi i oproštaja koji kaže ”ko tebe kamenom ti njega hlebom” i ”ljubi bližnjega svoga”. To je valjda svima jasno. Pa kakav je to onda Bog ljubavi i oproštaja ako postoji pakao u kome će on da peče u plamenu neposlušne vernike? Onaj ko nije dobar ide na roštilj?

Pravoslavno predanje kaže da je naš Bog na sebe uzeo naše grehove i zbog toga stradao, zato je on Bog ljubavi i oproštaja. Naravno da  to nema smisla da kod takvog Boga postoji mesto nakon smrti za kažnjavanje i mučenje. Ipak, možemo se setiti kada su vernici bacani u plamen jer je za vreme inkvizicija rimokatolička crkva je spaljivala ”veštice”, pa prema tome to je implant rimokatoličke dogme u pravoslavlje danas.

A kako bi izgledao raj? Koja je to nagrada za dobro ponašanje? Jesu li to jelo, piće i seks sa devicama kao u Valhali ili kod muslimana? Ako ćeš za svoje dobro ponašanje dobiti nagradu u raju, nije li to trgovina? Nije li to neiskreno?

Pravoslavlje je vera blagog puta, mudrosti i kontrole svojih strasti putem uzdržanja. Međutim u periodu od 7-10 veka pojaviše se dve konkurentske vere koje su se udvarale vernicima i popuštale njihovim slabostima. Umesto uzdržanja, vernici su dobili prava i obećanja. Tako muslimani dozvoliše život sa više žena, rimokatolici izbaciše post i obe vere obećaše raj posle smrti i zapretiše paklom neposlušnima. Islamski raj podrazumeva reku vina, reku mleka, odnose sa devicama, a rimokatolici koliko znam nisu išli previše u detalje o čemu se radi.

Za razliku od pravoslavlja, rimokatolici i muslimani su militarističke religije. Pozadina i jedne i druge vere je da se religija iskoristi za uređenje društva i osvajačke ratove. Jedni su izmislili krstaške ratove, a drugi džihad.

Interesantno u Zakonopravilu Svetog Save koji je pisan u 12. veku imamo svedočanstvo da su obe religije u početku bile pravoslavna jeretička učenja, tj odvojili su se od crkve naših otaca.

Gde idemo posle smrti?

Možemo reći da u pravoslavlju raj postoji ali on je sada i ovde na zemlji za one koji su se ”spasili”, tj. za one koji su spoznali da Bog postoji. Pravoslavlje je vera u život i zato je jedan od glavnih simbola pravoslavlja Bogorodica koja drži malog Isusa. Dakle mi verujemo u život, u rađanje, u ljubav. Rimokatolici imaju malo drugačiju simboliku kod njih je glavni simbol Isus na raspeću, to je religija koja slavi život posle smrti obećavajući lažno raj ili pakao.

Sada se neko pita ”U redu ali šta se dešava kada umremo?”. Kada umremo to je k-raj, mi idemo u večni mir – u-mir, tj. umiremo. Naše fizičko telo će se umiriti i pretvoriti u prah, a naša duša ide Bogu.

Bez obzira da li je neko bio loš ili dobar svi imaju kraj i njihove duše odlaze i stapaju se u Bogu. Drugim rečima, mogli bi uslovno reći da u pravoslavlju sve duše idu u raj.

Dakle pitanja raja i pakla je bilo za života kada smo imali slobodnu volju i mogli činiti šta želimo. Nakon umiranja naše duše su sa Bogom, nema više tela i slobodne volje ali postoji večni mir i jedinstvo u Bogu.

Šta je sa Vaskrsenjem?

Neko će pitati ”dobro, ali šta je onda Vaskrsenje?”. Mi vaskrsavamo u susretu sa smrću. Opet radi se o ovde i sada, a ne posle smrti. Od momenta kada se rodite, krećete se ka smrti i to je jedino izvesno. Kada shvatite da ne možete poneti svoju imovinu u grob, da vam tamo ne vredi slava i moć, kada se ljudski mozak susretne sa tim apsurdom tada ima dva puta – jedan je da to uvaži, a drugi je da to ignoriše.

Često ljudi planiraju, rade, jure, žele da se obogate, da postignu slavu ili da imaju neki uticaj, a onda se desi da se razbole i da se pogledaju oči i oči sa svojim krajem. Tada shvate da su smrtni i često dolazi do potpune promene života nakon toga. Recimo meni lično se to desilo i onda sam promenio način života.

Kaže se da bez stradanja nema ni vaskrsenja. Mi stradamo smatrajući da je sve do nas, do naše volje, pameti, sposobnosti – ne shvatajući da postoji neko veći od nas (koga zovemo Bog) i da nije sve pitanje naše volje. I onda se desi nečija smrt, bolest, rat, pad berze, dobitak na lutriji i svi naši planovi padnu u vodu. Tada neki počnu da razmišljaju drugačije, a neko padne u očaj.

Dakle nema vaskrsenja bez stradanja. Čovek strada jer pliva uzvodno odbijajući da uvaži postojanje višnje sile, a kada to u jednom trenutku shvati onda možemo reći da pliva nizvodno, tj. pušta se kroz život i ide uz Božiju pomoć. Tako možemo reći da se pojam vaskrsenja odnosi na ovde i sada za života.

Do zabune je došlo jer je ”vaskrsavanje od smrti” protumačeno od rimokatolika u srednjem veku kao vaskrsavanje posle smrti.

Moram da kažem da su oni koji tumače jevanđelje doslovno u najvećem problemu. Smatram da je to pogrešan put jer je jevanđeljska poruka pisana alegorija puna skrivenih poruka.

“Zaista, kažem vam, koji reč moju održi, neće okusiti smrti doveka“ (Jn 8, 51)

Šta je Spasenje?

Kažemo da se neko spasao kada je shvatio da je svojim planovima, shvatanjima ili željama ustvari razapet na krstu. Kada to čovek shvati onda on može odricanjem od svojih ambicija i strasti da pronađe slobodu i promeni svoj život. To je početak preumljenja (pokajanja). Kažemo da je neko spoznao Boga kada živi u harmoniji sa sobom i svojim okruženjem.

Onaj ko je saznao za Boga taj i u zatvoru može biti slobodan, u nesreći srećan, taj će i na samrti biti smiren.

Možemo reći da je ”znati za Boga” je dva milenijuma star izraz za pronaći smisao svoga života. Većina pronađe svoj smisao u porodici, neko čineći neko dobro ili baveći se umetnošću ili zanatom, a neko tako što se povuče u samoću planine i spase i sebe i druge od sebe. Postoje razni putevi spasenja i životi svetaca o tome svedoče. Pravoslavlje ustvari kroz žitija svetaca daje običnom čoveku životne uzore.

Sigurno je da niko nije pronašao sebe u užitku i grehu. Da, govorim o hrani, alkoholu, drogi, seksu, kocki i svemu drugome u čemu se pretera i stvori zavisnost a ustvari je samo privremeno. Čula su takva da kada uživate u nečemu svaki put težite da pređete prag nadražaja i nadmašite prethodni užitak. Višegodišnja težnja ka užitku vodi u isprazan život ili smrt.

Ljudi postaju robovi svoje zavisnosti, dani prolaze a oni zadovoljavaju svoju zavisnost. Ubrzo shvataju da su zarobljeni i kao da nemaju svoju volju jer su robovi zadovoljavanja svojih želja. Za te ljude je isto kao da su umrli još za života, ako uspeju da razbiju taj začarani krug i izađu na pravi put kažemo da su vaskrsli – tj. ponovo se rodili. Dakle možemo biti mrtvi i za vreme života i ponovo se roditi. I sada se opet vraćam da kažem da vaskrsnuti to je za vreme života, a ne nakon smrti.

Kada pogledate fresku Hrista pantokratora on na njoj drži dva uzdignuta prsta da nas sve podseti da čovek ima dve prirode – ljudsku i božiju. Dakle treba razumeti da nije sve do nas i našeg truda, već da pored vas postoji i viša sila koja mora da se uzme u obzir.

Prikaz prstima, dve božije prirode – ljudska i božija.

Postoji li večni život?

Da, postoji ali ne kao život pojedinca. Naše pojedinačne duše se utapaju u Boga ali mi nastavljamo da živimo kroz dalje postojanje sećanja, našu decu, naš narod, kroz postojanje crkve i predanja.

Koje su posledice ako raj i pakao ne postoje posle smrti? Šta ako vas niko neće kazniti, niti nagraditi? Kako provesti preostalo vreme? Danas zapadni način je ”carpe diem“ (uhvati dan) težnjom da probate sve i udovoljavate sebi. Međutim, pravoslavni način sugeriše da pogledate duboko u sebe. Potrebna je iskrenost da bi shvatili ko ste, šta vas čini ispunjenim i ko vas čini ispunjenim. Vaš odgovor mora da bude u skladu sa vašom svešću, slobodnom voljom, dostojanstvom čoveka. Tek tada ćete biti u stanju da sebi i drugima poklonite iskrenu pažnju i ljubav, ali polako bez žurbe, uz duboko disanje i u miru.

Verovatno ćete iskoristiti svoje vreme da učinite nešto dobro za nekoga i prenesete neku mudrost o životu. I ako ste uspeli u tome i kada umrete ponekad će neka sveća goreti za vama i neko će vas u molitvi pominjati. Vi ćete nakon smrti svakako biti sa njima u Bogu, a oni će to anđelima zvati.

Ako ste nešto baš dobro učinili za zajednicu možda će vas pominjati na službi ili crtati na ikoni kao sveca. Ipak za većinu, koja je svoj smisao za života pronašla u podizanju porodice, najveće postignuće večnog života će biti što će svake godine goreti slavska sveća. Tako mi slavimo večni život.

Treba napomenuti da predanje kaže da večni život postoji samo u okviru crkve. Ovo je razumljivo jer crkva je mesto gde se neguje sećanje na naše svece, na predanje i istoriju naroda, na naše pretke.

Srbi su postojali i pre Svetog Save ali pošto nisu imali svoju crkvu oni nisu zapisali svoju istoriju. Nažalost ostali smo pomenuti u tuđim poveljama pod raznim imenima: Iliri, Vendi, Dardani, Goti, Tračani, Tribali… Tek nakon dobijanja autokefalije i crkve na svom jeziku imamo jasno zabeleženu svoju istoriju. To je još jedan prilog o večnom životu naroda u okrivu crkve. Prosto dok nastave da gore sveće u crkvama biće i kolektivnog pamćenja.

Đavo i Bog?

Đavo, satana, nečastivi ili onaj sa leve strane ne postoji stvarno. Mi ga pominjemo u filosofskim raspravama ali mislimo na loše pomisli, navike, iskušenja i loše uticaje u čovekovoj duši. U srednjem veku naziv za đavola je bio ”bes”, otuda izraz besomučan tj. besom mučen. Kada ste besni vi ste agresivni, nekontrolisani, sebični, očajni.

Međutim Bog i đavo nisu suprotnosti. Nema đavola kao što mrak ne postoji, jer mrak je samo odsustvo svetlosti. Kad se pojavi svetlost, mraka nema. Tako je i sa đavolom, ko spozna Boga on zna da đavo ne postoji.

Knjige kažu da Boga ljudski um ne može razumom obuhvatiti. Taj doživljaj Boga ne može nastati našom voljom ili čitanjem knjiga. Do spoznanja Boga dolazi se doživljajem često u dodiru sa smrću, bolešću ili nekim stradanjem.

Nakon takvog doživljaja ćemo postati svesni božijih energija i početi da posmatramo svet na drugačiji način. Te energije su različite, recimo to može biti ljubav, milost, svetlost, dečiji osmeh, umetnost, misao ili bilo kakav doživljaj. To što vi vidite, ljudi koji ne znaju za Boga neće biti u stanju da vide i doživljavaće potpuno drugačije. Drugi će reći da je neki događaj ”slučajnost”, a vi ćete znati da ništa nije slučajno.

Do spoznaje Boga dolazi promenom načina razmišljanja. To preumljenje (metanoja) nastupa lagano i potrebno je određeno vreme da dođe do potpunog preobražaja. Moj duhovni otac mi je objasnio kako do spoznaje Boga ne može doći na brzinu, treba vremena da post i molitva postignu svoje dejstvo, zatim treba vremena za proučavanje svetih spisa. Takođe mi je napomenuo da kada dođe do nagle promene i kada čovek odjednom se promeni to ne može biti od Boga već je to đavolska rabota tj. bes. Za mudrost i spoznaju potrebno je vreme i disciplina.

Strašni sud i kraj sveta

Ideja o strašnom sudu i čistilištu se formira u periodu od 10. do 14. veka. U tom periodu Katolička crkva se odvaja od pravoslavne i u kombinaciji sa franačkim državicama otima teritorije Romejskog carstva. Kako bi držali ljude potčinjenim formiraju novu crkvenu dogmu u kojoj propovedaju priču o raju, paklu, čistilištu i strašnom sudu. Kasnije se ova ideja pojavljuje ne samo kod latina, nego i u pravoslavlju jer su Grci bili okupirani od latina oko 60 godina (potražite na internetu – Latinsko carstvo ili frankokratija). I te ideje su se malo po malo vekovima proširile u pravoslavnom svetu. Tako danas imamo situaciju da popovi zaista pominju raj i pakao posle smrti što je žalosno i svedoči o tome koliko je pravoslavna filosofska misao pala.

Priča o strašnom sudu i drugom povratku Sina božijeg su dobile na značaju u vreme pada Carigrada pod rimokatolike 1204. godine. Tada je nastalo tumačenje o tome kako će se Gospod vratiti i onda će suditi svima po delima i vratiće se Carstvo božije. Ovde se misli na Romejsko pravoslavno carstvo uređeno po hrišćanskim zakonima kako je bilo pre rimokatolika. To se zaista desilo 1261. godine, Carigrad je oslobođen iz crkve Svete Sofije je izbačen katolički biskup i kosti Enrike Dandola.

Međutim, 1453. Carigrad i teritorije pravoslavnog carstva ponovo padaju pod Turke, jedna od presudnih bitaka za Nebesko carstvo se dešava na Kosovu 1389. U to vreme opet postaju popularne priče o apokalipsi i povratku ”vladara nad vladarima”.

Ta priča je tada imala smisao, davala nadu i zavet svima. Međutim, par vekova kasnije uz dejstvo jezuita i fanariota ta priča je izgubila smisao i postala depresivno predskazanje o kraju sveta.

Za kraj

Danas je pravoslavlje teško razumljivo, originalna britka pravoslavna misao je zakopana pod slojevima vekovne prašine, tumačenja i milionima knjiga. U svojim istraživanjima ja se trudim da pronađem originalni smisao pravoslavne misli i onog što je napajalo dušu našeg naroda na način kako je to činio Sveti Sava.

Pravoslavlje kada se ispravno tumači čoveka podiže i oslobađa, kada se doslovno shvata ono zbunjuje.

Ponekad dobijam kritiku od ljudi koji doslovno shvataju reči Svetog pisma, jedan mi čak reče kako ”nije tako u Katihizisu”. Katihizis i dogmatika su mnogo puta menjani. Kroz istoriju na našu veru i udžbenike su jako uticali Austro-ugarsko carstvo (jezuiti), Grci (fanarioti), Rusi, komunisti i ekumenisti. Sa Bogoslovskog fakulteta izbačena je dogmatika Ave Justina i proučava se grčka dogmatika od ekumeniste Zizjulasa. Evo jednog lepog Katehizisa od Nikolaja Velimirovića. Evo jednog lepog teksta na temu raja i pakla u pravoslavlju. Videćete sve je u tumačenju.

Za naše pravoslavlje danas postoje tri velike opasnosti. Prva je opasnost ekumenizma, tj. mirenja sa rimokatolicima, druga je opasnost od Vaseljenske patrijaršije koja želi da se nametne kao glavna nad pravoslavnim crkvama, dakle to je opasnost od gubljenja autokefalnosti. Treća opasnost je iznutra od praznih dogmata i gubljenja smisla. Prazne dogmate su oni što znaju mnoge knjige napamet ali u pravoslavlju ne vide filosofiju već samo religiju. Nemojte dozvoliti da naša pravoslavna vera izgubi svoj praktični smisao jer je to borba za našu istoriju, predanje i identitet.

Bog je rekao ja sam život, put i istina.

17 Comments

  1. Ти негираш и изврћеш речи и поуке Спаситеља и Светих апостола из Новога завета, заиста чиниш грех. Пишеш на те осетљиве теме а ниси ни отворио Нови завет, или јеси давно, и све заборавио и сад се ничега не сећаш, него верујеш неким чудним изворима. Нови завет је основа и Православља, као и дела (књиге и текстови) Светих отаца, такође проучи и основну веронауку која се данас учи и у нашим школама, имаш на интернету да скинеш лекције и књиге о основама православне веронауке, јер ако не зидаш на том темељу срушиће ти се кућа, тј. душа. Овако својим произвољним мудровањем скрећеш у јереси (погрешна верска учења) и уносиш заблуду међу православне вернике што је грех по речима Господњим „Тешко вама ако саблазните (заведете, повредите) и најмањег човека“, а код свештенства ствараш одбојност према теби и могућност да те јавно осуде за јереси и грехе.

    • Драги брате Владимире, морам да вам кажем да ја редовно читам Нови завет пред молитву обично и упознат сам са доста литературе о овој тематици. Проблем са Светим писмом је проблем разумевања и тумачења текста. Многи се ухвате у замку и тумаче га дословно иако је познато да је већина предања писана у алегорији. Дакле питање је тумачења.

      У овом тексту ја не дајем своје мишљење већ је текст базиран на радовима озбиљног православног теолога што сам у тексту и рекао. Јак је утицај екумениста данас, јак је био утицај римокатоличке цркве претходних векова, многи текстови су писани језиком који данас људи не разумеју. На православне поруке је пало пуно прашине и сматрам да је потребно дати неко тумачење обичним језиком. Трудим се из све снаге да будем потпуно у складу са нашим Светосављем. Користим Законоправило, владику Николаја и Жарка Видовића као правац гледања на ствари јер је њихово тумачење које је примењиво и практично.

      Ако ништа не учинимо и не приближимо православље модерном урбаном човеку на начин који је разумљив наша вера ће изгубити снагу. Нисам ни за какве иновације, ја сам за православље какво је увек било.

      Ипак ви мени ништа не верујте, можда грешим, све својим срцем судите. Ово је само један текст, немојмо бити толико оштри једни према другима у тренутку када имамо професора Богословије који се залаже за укидање српског Божића. Увек можемо натицати мак на конац. Иза овога што сам написао ја стојим и руководим се својим срцем и истраживањем. Праштајте.

  2. Дијана

    Здраво Милоше,
    радује ме што већ неко време овде постваљате Ваша размишљања на разне православне теме. Иако има текстова којима се могу наћи неке примедбе, схватам да свако од нас има свој развојни пут и да је потребно време, али и литургијски живот да би плодови вере сазрели.

    Међутим, у повом тексту се налази превише информација које заиста нису православне. Разумем ентузијазам и жељу да се што брже нађу сви потребни одговори и закључци, али иако се пакао у православном предању не сматра тварним простором то не значи да га оци негирају. Не знам како сте протумачили о. Јована Романидиса, али у овом тексту нема места закључку да о. Јован негира постојање пакла или ђавола и демона.
    https://teoloskipogledi.spc.rs/files/pdfs/1976/4/221-246.pdf
    У Јеванђељима су јасно описани догађајиу којима Христос изгони демоне из људи, разговара са њима, шаље их у огањ вечни. Људи након тога бивају здрави, тј. поново управљају својом вољом и разумом. Нису све приче у Светом Писму алегорија. Није свака психичка болест ђавоиманост и обрнуто.
    У праву сте кад кажете да има много разних утицаја који су се увукли у савремену теолошку мисао, а још више у народ који се побожности учи преко којекавих филмова и серија у којима се пропагира католичка и протестантска побожност.
    Међутим, исправног тумачења у духу светоотачког предања и данас има, и не треба га наново откривати. Има дивних свештеника који поред тога што имају властито искуство Бога и ослоњени су на светоотачко православно предање имају и дар да то пренесу нама који још нисмо достигли ту меру. Један такав је и о. Александар Јовановић, хиландарски “ђак“, а сада парох у храму Вазнесења Господњег у Жаркову. Имате серију његових предавања на разне теме, ja бих почела од овог – Од религиозности до црквености.
    https://www.youtube.com/watch?v=SXdelTtvbGc&list=PLiwtTTHiYfX3cXRbhVjtzFvSEjViMTC-e&index=32

    Свако добро Милоше, и нека Господ награди Ваш труд!
    Дијана

    • Хвала Дијана на добрим линковима погледаћу. Елем, нисам сигуран да се разумемо. Ја нисам рекао да пакао, рај, демони не постоје, већ да не постоје како их римокатолици објашњавају као места мучилишта после смрти. Они постоје овде и сада, а њихов најачи осећај је наравно у тренутку смрти.

      Елем, пишем чланак детаљније о оцу Романидесу и нисам планирао раније да објављујем неке ствари али ево за вас ако имате времена погледајте

      https://youtu.be/-OodIAtPfgo

      Трачак тога о чему говори имате и у ово тексту који сте ми послали.
      отац Романидес

      Иначе нисам читао овај текст и хвала што сте га послали. Ја сам више фокусиран на његово проучавање историје и настанка римокатолика што је обрађивао детаљно у књизи ”Франци, романи, феудализам и доктрина” коју сам такође припремио у .пдф-у ако некога интересује (на енглеском је).

      Иначе сам изненађен колику буку је подигао овај текст. Имам пуно сандуче похвала али чини ми се да сам понекога и наљутио. Ово је већ други детаљно образложен коментар који сматра да сам погрешио. Мислим да је и једно и друго тумачење тачно, стим што сматрам тумачење оца Романидеса практичнијим за модерно доба. Ако неко схвати рај, пакао и демоне у себи сада у овом тренутку нема од тога штете.

      Иначе данас се превише значаја придаје писаној речи, догми, кетехизису и слично. Жарко Видовић и отац Романидес лепо објашњавају како римокатолици сматрају да се Бог може спознати путем читања и проучавања књига, међутим у православљу Бог се доживљава, не може се доживети својом вољом већ дејством Светог духа. Ја зато сматрам да катехизиси и слична догматска тумачења па макар дошла и од саме цркве или богословског факултета нису никакав закон и да човек треба својим срцем да трага. Сигурно знате да је катехизис уствари настао у римокатоличкој цркви и да се у православној код нас појављује тек након сеобе са Косова у Војводину и то по угледу на њих. Ја их имам неколико и у њима постоје разлике. Не може се православље учити из књига и дефиниција које учимо напамет. Православље је питање осећања, љубави, доживљаја и предања.

      Превише се хватамо зареза, исправности овога или онага и тога ко има права на тумачење, и то у време када се на богословском факултету свашта ради, када је црква обезглављена, када су неки епископи отворено екуменисти и папа се позива да нас посети. Нема штете од проучавања Божије речи, е сада могуће је да грешим и то нека суди свако према својем срцу.

      Свако добро и хвала на коментару.

  3. Милан

    Грејт стаф. Искрено се обрадујем кад ми стигне ново писаније од тебе. Само настави. Велики поздрав

  4. T

    Divan divan tekst, zaista Vam hvala. Hvala Gospodu sto me je naveo da “zalutam” u vaš blog. Vaše misli su autentične , išto se ne sreće baš često.
    Srdačan pozdrav iz Britanske Kolumbije

  5. Milos

    Zdravo!

    Tu i tamo zađem na Vaš blog. Ne mogu reći da se razumem u ovu tematiku koliko bih voleo, ali moram reći ovo: Osnova naše religije je Vaskrsenje. Ako nema drugog dolaska Gospoda našega Isusa Hrista, onda nema ni naše religije.

    Mnogi iz sfere religije imaju izvrnute poglede (zato se i ne spasavaju?). Moramo očuvati ono što su nam Oci ostavili, a to je sažeto(!): Simbol vere (dalji tekst preuzet sa linka: https://www.starhangelmihailo.com/pravoslavlje/simbol-vere/ )

    Верујем у једнога Бога, Оца, Сведржитеља, Творца неба и земље и свега видљивог и невидљивог.

    И у једнога Господа Исуса Христа, Сина Божјег, Јединородног, од Оца рођеног пре свих векова; Светлост од Светлости, Бога истинитог од Бога истинитог, рођеног, не створеног, једносуштног Оцу, кроз кога је све постало;

    Који је ради нас људи и ради нашег спасења сишао с небеса, и оваплотио се од Духа Светога и Марије Дјеве и постао човек;

    И Који је распет за нас у време Понтија Пилата, и страдао и био погребен;

    И Који је васкрсао у трећи дан, по Писму;

    И Који се вазнео на небеса и седи са десне стране Оца;

    И Који ће опет доћи са славом, да суди живима и мртвима, Његовом Царству неће бити краја.

    И у Духа Светога, Господа, Животворнога, Који од Оца исходи, Који се са Оцем и Сином заједно поштује и заједно слави, Који је говорио кроз пророке.

    У једну, свету, саборну и апостолску Цркву.

    Исповедам једно крштење за опроштење грехова.

    Чекам васкрсење мртвих.

    И живот будућег века. Амин.

    О СИМБОЛУ ВЕРЕ

    Постоји велико мноштво разних секти и непријатеља православља који непрестано насрћу на православне вернике и покушавају да на разне лукаве начине унесу забуну и погрешно учење. Данас у свету постоји толико секти да их за годину дана небих могли само набројати а камоли изучити сва њихова лажна учења.

    Да небих верски застранили свети оци су нам оставили Симбол вере, кратко али прецизно исказано православно исповедање вере. Зато је добро научити Симбол вере напамет и када се год молимо Богу прочитати и Симбол вере тј. правилно исказати ( исповедити ) нашу веру.

    На Првом и Другом васељенском сабору, у Никеји (325) и Цариграду(381), Свети Оци су борећи се против јереси и лажних учења у Хришћанству, саставили сажето, правилно, исповедање вере, звано Симбол вере.

    Svako dobro Vama i Vašim čitaocima!

    • Слажем се са вама да је васкрсење суштина наше вере. Мислим да текст не негира васкрсење, нити негира симбол вере. Хвала вам на коментару.

  6. Само напред. Људски је и погрешити, прочитати другачије мишљење, па и променити став ако се нешто ново сазна. Треба писати, а начин како ти пишеш је по мени одличан, гађаш поенту са мало речи, дајеш изворе па коме треба детаља може да се информише.
    Става сам да зло постоји, да тера човека на грех, дал ћемо их звати демони или већ како је друго питање.

  7. Dragan

    Zar nije pravoslavlje u svom početku zagovarao reinkarnaciju?Ja lično u reinkarnaciju verujem, a u vaskrsenje ne.Nema nikakve logike to.

    • Помаже Бог Драгане. Није православље никанд заговарало реинкарнацију већ васкрсење. Ако се поново родиш а немаш свесност о свом прошлом животу онда то није ништа. Када умреш твоја душа (дух) се враћа Богу, а из те колективне Божије свести се рађају нове генерације људи, тј. наше деце. Та деца имају своју слободну вољу али носе неке твоје обрисе днк, физичку сличност, особине и слично. На тај начин Бог непрекидно васкрсава а и ми са њим.

      Потврду о васкрсу можеш видети када погледаш своје дете у лице и видиш да има очи исте као твоја мајка рецимо и воли да црта исто као што је она волела.

  8. Вук

    Милоше текст је одличан, навео ме је на размишљање па ме и довео у заблуду. Могуће је и да нисам схватио у потпуности текст, али као што је рекао један човек у коментарима, Симбол Вере каже да ће Бог СУДИТИ живима и мртвима. Ја сам из текста протумачио да Бог не суди, већ ми својим односом према смрћу, доживљавамо пакао или рај и да уствари нема поделе на ,,добре’’ и ,,лоше’’ . Текст ме је поприлично изненадио и додатно ме је подстакао да додатно проучим ову тему. Узгред имам још пар питања. Ако сатана не постоји у том смислу као лик већ као зло у нашим душама, чему се онда разне секте клањају и чиме се они задовољавају? Како се онда објашњавају паранормалне активности и ко је за њих одговоран?

    Хвала унапред
    Вук

    • Хвала Вуче.

      Када у Симболу Вере каже да ће Бог судити и живима и мртвима за мене то значи да ће се дела и нас и наших предака мерити према постулатима и вредностима православне вере. Неко ко је умро славан, ће завршити презрен као пас после неког времена ако његова дела нису у складу са нашом вером.

      Сотона постоји, он није у нашим душама. То тумачење о ”сотони у нашим душама” ја сматрам језуитским филозофирањем убаченим у наше веровање да нас раслаби и смути. Елем, Сотону чини завереничка група светских моћника који плански покушавају да поробе човечанство. Не бих превише улазио у ову тему али рећи ћу само да их у светим књигама представља Јуда. Ти моћници се крију иза ”јеврејског народа” и сваки напад на себе проглашавају расизмом и антисемитизмом. Дакле не ради се о обичном народу већ о малом броју људи који вековима шире антихристове вредности.

      Свако добро.

Trackbacks for this post

  1. Savino Zakonopravilo 3. - pravoslavno carstvo i lažno carstvo - životne priče i monasi šaolina
  2. Савино Законоправило 3. - православно царствo и лажно царство - животне приче и монаси шаолина

Leave a Reply